Tupim makazama okolnosti
sečem zamršene konce,
tkaninu ispranu od dana
uzalud probuđenih.
Dronjcima ugrabljenih uspomena
iz besnih čeljusti zverskih
pokrivam golotinju srca.
Umornim pogledima zatrpani
dani sablasno potanjaju.
U nadi da će bar mesečini
u izmaglici nesanice
tkanina stara zaličiti
na onaj sjajni čarobni plašt
koji se Život nekada zvao.
Kako se uklapate u kalup koji vam je život izlio?
Eto, ja pomalo curim, a nekad se baš razlijem… Ni sama ne znam kako se sakupim, možda menjam oblike i boje.
Sanjam da ću se uklopiti u tok priče, da ću razumeti znakove. Možda ću jednom u tom bunilu čuti otkucaje svemira i zakoračiti u njihovom ritmu, pustiti život da me oblikuje.
Još uvek sam žilavo testo, ko ukleto drvo što štrči u vremenu.
Danas sam neočekivano bila svedok jednog vrlo neprijatnog događaja. Radi se o udaranju deteta u svrhu vaspitanja na javnom mestu.
Toliko me je to iznerviralo, povredilo i šokiralo, da je ceo današnji dan uprljan nekom gorčinom.
Možda ja nemam pojma o vaspitanju i nisam kompetentna da sudim nekome, ali…
Udariti slabijeg od sebe, iz bilo kog razloga… Nije humano i nije ljudski.
Pa makar bilo iz dobre namere. Dete moraš poštovati, da bi ono poštovalo tebe.
Ljubav se ljubavlju kupuje, a nasilje nasilje rađa.
Ima tih dana kada me hvata nostalgija… Kada pogled pluta po stvarnosti i nestaje negde u međuprostoru.
Tada obično zanemarim obaveze, ne slušam sagovornike i trudim se da pobegnem svima. Učaurim se u svojoj tišini i uživam. Ako mi ne uspe, otvorim neki prozor sa ovakvom pesmom… Ili u telefonu tražim ovakvu muziku… I mesečina mora da se pojavi… Makar u snovima 🙂
Hteo bih jednu noc kad mesec kunja, Placevan, krzljav, bez sjaja i boje, A zemlja ima setan miris dunja Sto mesecima u prozoru stoje;
…Da nezemaljski izgled da tvom telu, I svakoj stvari, i da mi se cini
Ko bajka da je, da to nije java, Da s mesecinom sve se stapa sada, I neosetno gubi se i pada, I sve nestaje, i sve iscezava,
Pa kad na mene padnu usne tvoje Da isceznemo i mi, obadvoje…
Kao nežni razvratnik, mami me nekim slatkim provokacijama.
Šunja mi se Iza ledja, šapuće mazno i zavodljivo ne bi li me prizvao pod svoj plišani ogrtač. Njegov lepršavi dah golica mi vrat, prepredeno mi se zavlači u kosu…A onda, kada skupi dovoljno drskosti, zagleda mi se u oči…
Požudnim pogledom prožire moje razumne misli… Mrsi mi osećanja I baca ih u požare nemira… Polako me osvaja, zaokružuje, obasipa me čarolijom svojih dodira…
Ali se ne dam, čupam se iz tog zagrljaja. U rukama mu ostaju pramenovi moje kose… mirisi mojih suza…
Ne, neću mu se prepustiti! Šakama zgnječiću leptire nemira što su mi naborali svileni prekrivač srca…
Znam ja sve fore starog prevaranta… Možda ću napisati par setnih pesmica, možda pocepati neke već napisane…
Možda ću nestati nekoliko dana, izgubiti se u samo meni znanim pustinjama… I neće me osetiti, uzalud će se osvrtati I kao zver bezumno njušiti moje tragove … Pobediću ga, sigurna sam…
komentari