Ima tih dana kada me hvata nostalgija… Kada pogled pluta po stvarnosti i nestaje negde u međuprostoru.
Tada obično zanemarim obaveze, ne slušam sagovornike i trudim se da pobegnem svima. Učaurim se u svojoj tišini i uživam. Ako mi ne uspe, otvorim neki prozor sa ovakvom pesmom… Ili u telefonu tražim ovakvu muziku… I mesečina mora da se pojavi… Makar u snovima
Hteo bih jednu noc kad mesec kunja, Placevan, krzljav, bez sjaja i boje, A zemlja ima setan miris dunja Sto mesecima u prozoru stoje;
…Da nezemaljski izgled da tvom telu, I svakoj stvari, i da mi se cini
Ko bajka da je, da to nije java, Da s mesecinom sve se stapa sada, I neosetno gubi se i pada, I sve nestaje, i sve iscezava,
Pa kad na mene padnu usne tvoje Da isceznemo i mi, obadvoje…
Varljivo brdo je život...i verući se Uz i silazeći Niz, patimo za predelima s one strane vrha, a vrh je senka,tren,senka trena... Vrh je najveća prevara u čitavoj priči... Čim ga dotaknemo on potone tromo, kao lubenica na vodi, i već sledećeg trenutka izroni nam za leđima, obeshrabrujuće uzvodno, plutajući kao velika crna bova koja iz nekih zvezdanih razloga obeležava to razvođe vremena koje nam je dato, vremena koje nam je udeljeno... Danas još uveliko iščekuješ, a već sutra ti ostaje de se sećaš, i tek na kraju ukapiraš da su sve prave stvari uvek s one strane brda...
komentari